Ako malo pažljivije pogledate trotoar u Trumbićevoj ulici u Zapruđu,
vidjet ćete da na njemu piše: brijač 100 metara... brijač 50 metara...
Pišem vam o Josipu Storjaku, brijaču, prvom zapruđanskom obrtniku koji
je godinama brijao i šišao tvrde zapruđanske brade, a onda je, poslije
40 godina, otišao u mirovinu. U nemirima i nespokojima koji nas
okružuju Joža nam je podario svoj svijet nadmoćne tišine i smirenosti.
Negdje u tom beskrajnom i bešumnom prostoru izgubili su se njegovi
koraci...
Jožine staze uvijek su bile iste i na istom mjestu: četiri prsta iznad
lijevog uha. I de ste kojim slučaem u Australiji sreli čovjeka kojem je
glavu obradio Joža, odmah biste pogodili: to je Jožinih ruku djelo.
Ležerno i bez žurbe radio je svoj posao držeći se one da ničeg na
svijetu nema tako mnogo kao vremena. Ako je netko zahtijeva ošišanje
ili brijanje "navrat-nanos", jer mu se žurilo, Storjak bi ga umirio
jadnom od svojih brojnih krilatica: "Strpljenje i dudovo lišće pretvara
u svilu."
Moram vam reći jedan podatak, dosta važan za novine: "Philips" je kod
nas neslavno propao. Doduše, uvoznici su od glasovite tvrtke kupili
provjerene aparate za brijanje, ljudi su dolazili, radoznalo
promatrali, neki su ih i probali, divili se, ali na kraju odlazili Joži
da pitaju za savjet.
– Da su oni dobri, ja bih ih odavno imao, ne bih se mučio s četkicom i
brijačem. Solingen, to je čelik koji ne hrđa, roba iz mirnoga doba,
proizvod koji će nas sve nadživjeti, kojeg će biti i kad nas više ne
bude.
– Znači, ne vrijedi? – pitali su Ijudi.
– Nisam to rekao... Kupi , pa se pokaj.
– Ti si Joža protiv?
– Nisam protiv, ali ja više vjerujem u četkicu i sapun nego u
elektriku. Situacija je takva da elektrike i ima i nema; a što tek
mislite kad jednom krenu industrija i giganti, gdje ćes ti biti sa
svojom bradom i aparatom. Tada će svega biti, samo struje neće biti.
Joža je osobi to držao do svojih parfema jer, kako je govorio, oni
stvaraju u čovjeku tamnu zabunu, uzbuđuju ga i razdražuju, podsjećajući
ga na ranija zadovoljstva. Miris je glavna stvar ako žena želi zavesti
čovjeka.
SVEGA ĆE BITI, SAMO NAS NEĆE BITI...
Joža je učio zanat u Pregradi kod nekog starog majstora, koji ga je
odgojio da mu čast bude najvažnija u životu. Zato je govorio: "Za čast
glavu, a čast ni za glavu!" Taj Jožin principal umro je iznenada i sam
od sebe, premda je i zgledelo, još će potrajati. Za njega se pričalo da
nije imao nigdje nikoga, sem jednom i davno sina koji je nestao na
nekom stratištu zajedno sa cijelom svojom kolonom. To ga je potaklo na
čitanje knjiga, na razmišljanje i umovanje, te iniciralo njegovu
životnu filozofiju koju je ponavljao nekad glasno, neked poluglasno, a
nekad
bezglasno u sebi: svega će biti, samo nas neće biti! Tu je filozofiju i
Joža prihvatio. Joža je znao reći: "Ništa je čovjek. Jučer je bio,
danas ga nema. I gotovo... I prošlo..."
Jožina skromna brijačnica bila je i neka vrsta kluba u koju su svraćali
najobičniji ljudi – oni koje muči goli opstanak, sekiraju djeca, Ijuti
supruga, a veseli društvo i dobivena utakmica momčadi za koju navijaju.
Jednom godišnje – za Josipovo – priređivao je koktel za svoje stalne
mušterije. Držao se pravila da je mušterija u pravu čak i kad je malo
ćaknuta. Negdje pred smrt poslao nam je poruku sljedećeg sadržaja:
"Želim vam de vas ne boli ono što vas je boljelo, i da vas voli ono što
vas još nije voljelo!" I još je u postskriptumu dopisao: "Želim vam da
budete potrebniji drugima nego oni vama, i da imate više posla nego
vremena."
OSTAVl RED KAKAV BI ŽELIO NAĆI...
Storjak je bio i neka vrst naše male pošte. Bio je ovlašten da prima
sve preporuke, pakete, novčane pošiljke... I nikad ništa nije falilo,
nikad se nitko nije požalio. Jedino sudske pozive nije uzimao, jer, ako
ne možeš razveseliti čovjeka, ne trebaš ga ni rastužiti. "Još će reći da
sam mu ja smjestio zatvor!"
Imao je neobično radno vrijeme i, kako je sam govorio, radio je od
otvaranja do zatvaranja. Jedino što nije volio, bili su razgovori o
politici na što nas je opominjala poruka na zidu: "Neću politiku u
moju butigu!" Politika, to su za njega bile krupne riječi i sitna posla.
Čudno je kako ljudi odlaze. Joža je najprije podmirio sve račune i sva
dugovanja. Zatim je cijelu svoju radnju, a to i nije bilo Bog zna što
(četkice, češljevi, brijači, bočice alkohola, parfemi, fenovi – cijeli
svoj život, rekao bih), spakirao u neveliku boršu, i otišao zauvijek.
Još je platio da se prostorija očisti i dovede u red jer njegovo je
životno pravilo glasiIo: "Ostavi ovdje red kakav bi želio naći!"
Kada je otišao osjećali smo se pomela izgubljeni. Više nam j e značio
nego što smo mogli i misliti. Kako starimo, kako nas vrijeme sve više
stišće, u svakoj od njegovih, sada već bivših mušterija, sve je više
prisutna njegova životna filoozofija: "Svega će biti, samo nas neće
biti." Ostala namje i ona zlosretna staza, četiri prsta iznad lijevog
uha. Tako se kao Zepruđanciprepoznajemo u svijetu u kojem je mnogo
dobrog, a pouzdano nije ništa, kako je i Joža govorio.
Komentirajte....
Write a comment